30 Oktobra, 2020

DAN U LOMBARDIJI: Burek, ćevapi i Dubioza kolektiv za bijeg od razmišljanja o koroni

Gianluca Candiani doktorant je antropologije, dio pripreme doktorskog studija proveo je u BiH, najduže u Zenici. Posljednjih mjesec dana provodi u kućnoj izolaciji u Lombardija, iz koje nam svakodnevno dolaze uznemirujući podaci o pogubnim posljedicama pandemije. U kratkom osvrtu za Žurnal, Gianluca ukazuje na neke i objektivne i subjektivne uzroke tragedije

Prekrasan sunčan dan bez oblaka na nebu, drveće je u cvatu, miris grožđa u zraku kakav nikad u životu nisam osjetio. Lagani je vjetar, 23 stupnja, proljeće!

Izlazim da kupim poklon bratu za maturu koja će biti za nekoliko dana. To je događaj za pamćenje, potreban je dostojan poklon. Kupit ću mu lijep sat, pomislim, vrhunski, koji može trajati cijeli život. Krećem biciklom prema središtu grada u očajničkoj potrazi za nečim otvorenim.

Vozim bez žurbe jednom od glavnih prometnica. Već neko vrijeme nema semafora, nema ni prometa. Nekoliko minuta kasnije pored mene se pojavljuje auto, čovjek na suvozačkom sjedalu naređuje mi da stanem. Dvije maskirane osobe; na rukama imaju rukavice, gledaju me upitno i oštro. To su policajci, u patroli u mom gradu, Busto Arsizio, 40 km sjeverno od Milana, regija Lombardijja. Regija koju je najviše pogodila ova nova riječ koja se toliko puta čuje, od televizije do radija i  društvenih mreža, koja je ušla čak i u snove Italijana. Riječ koja je dramatično postala dio našeg života i, ko zna, možda ih zauvijek mijenja: Coronavirus.

Policajac me pita kamo idem. „Kupovina“, odgovaram, lažući.

„Već ste prošli supermarket najbliži kući, uzmite bicikl i odmah se vratite ako ne želite novčanu kaznu i kaznenu prijavu“, ponavlja policajac pod maskom.

„Situacija je katastrofalna, morate odmah ići kući! Kupovina se mora obaviti u trgovini najbližoj mjestu u kojem živite, ne smijete ići daleko odatle…“. U tišini se okrećem i pedaliram biciklom kući. Nema poklona za mog brata Aleksandra. U pravu su, moramo se ponašati bez gluposti, moramo da ostanemo kod kuće, za dobro svih!

Odlazak u supermarket ili ljekarnu, kao i odlazak na posao u tvrtkama koje su još uvijek otvorene, predstavlja jedini način da danas u Italiji napustite kuću. Od 22. februara, dana kada je otkriven italijanski «Pacijent br.1», životi svakog od nas nepovratno su se promijenili, možda zauvijek.

Svakog dana u 18 sati čekamo brojeve koje će povjerenik civilne zaštite za izvanredne slučajeve coronavirusa saopštiti na dnevnoj konferenciji za novinare. Njegove riječi sedmicama određuju sudbine svih nas, političke poteze i zakonske odredbe za sve italijanske gradove.

Moram se osjećati loše. Loše zbog obitelji 4.825 mrtvih, loše zbog 55.000 zaraženih ljudi, zbog onih rizičnih kojima je odbijen pristup bolnici zbog nedostatka kreveta. Koronavirus je ušao u naš život,  donio je veliku lekciju za sve nas.

Stariji kažu da se ta napeta i neprirodna klima nije osjetila od Drugog svjetskog rata. Tragične scene vojnih kamiona u koloni ispred bolnice Bergamo, spremne za prijevoz lijesova mrtvih usljed COVID-19, gradsko groblje u kojem nema mjesta za ukop, ogledalo su bez presedana dramatične priče koju prolazi naša zemlja.

Od 21. marta, naša regija, koja više nego bilo koja druga, plaća cijenu onoga što je Svjetska zdravstvena organizacija službeno proglasila «pandemijom», donijela je još restriktivnije mjere koje će pojačati strah za život, sada zaključan unutar četiri kućna zida.

Vojska je stigla na ulice većih gradova, policija vrši sustavne kontroe na glavnim komunikacijskim rutama, uvedene su aplikacije za kontrolu kretanja građana i apsolutnu zabranu napuštanja kuće izvan radijusa od 200 metara.

Cijela je Lombardija službeno u kućnom pritvoru!

Na trenutak se osjećamo kao da smo u nekom filmu, ali ne,  to je stvarnost. Italijanska stvarnost, sastavljena od neoliberalnih politika zadnjih trideset godina, od odredbi koje su vodile opštoj privatizaciji zdravstva, smanjenju javne potrošnje, izmjenama u sticanju prava na zdravlje do drastičnog smanjenja bolničkih kreveta i osoblja. Prisjećam se kako su te mjere svojevremeno uzrokovale umirovljenje 300 liječnika, a posljednjih mjeseci je cijelo zdravstveno osoblje bilo prisiljeno raditi neljudske smjene upravo zbog nedostatka ljekara i drugog medicinskog osoblja.

Sve to zahtijeva da politika provede ozbiljnu reorganizaciju strukture nacionalnog zdravstvenog sustava koji će ga učiniti otvorenim, učinkovitim i univerzalnim.

Moj partnerica Sara i ja pokušavamo na najrazličitije moguće načine „pobjeći“ na trenutak od stvarnosti, nakon što smo mjesec dana (i ko zna koliko još dugo) zatvoreni u kući. Budući da smo oboje živjeli u BiH, pjevamo Dubiozu Kolektiv, Letu Štuke, Marka Louisa, pa malo Bijelo dugme, Harisa Džinovića, i neizbježni “Zenica blues” Zabranjenog Pušenja. U slobodno vrijeme eksperimentiramo s bosanskohercegovačim kulinarstvom, pripremom bureka i ćevapa te dijelimo fotografije i video zapise s mnogim prijateljima koje smo sreli tokom boravka u Zenici. Na ovaj način pokušavamo ublažiti mračnu atmosferu ovih dana, napuniti se balkanskom glazbom, hranom i energijom za borbu protiv virusa!

(Priprema bureka pod nadzorom druga Tita)

Želim mnogo toga reći, a počinjem samo nasumice udarati tipke za pisanje. Nekada smo željeli da se međusobno družimo, ali nedostajalo nam je vremena. Sada vremena imamo, ali… Čuvajte se, budite disciplinovani i neka bude u skladu sa ovim natpisom u mom gradu, „Andrà tutto bene”… “Biće sve dobro”