30 Oktobra, 2020

NOVE PJESME MONIKE HERCEG: Vrijeme prije jezika

Čitajte nove pjesme Monike Herceg iz zbirke “Vrijeme prije jezika” koju uskoro objavljuje “Fraktura”

Hipoteze o nepažljivoj ptici

Govorim o srcu koje je posađeno

da bi se penjalo kao grah, 

ali se lomi kao triješće

Ljeto, nemarno srušeno u naš smijeh, 

još nije kasno da ostavim dlan u tvom,

molitvu za kratki pljusak, 

poraz iz kojeg se valjamo 

očišćeni od daljine

Postavljam djevojčici kameru u trbuh 

da zabilježim sat kad se zaljubila

Ona ne razmišlja o uzročno-posljedičnoj vezi

okretanja galaksije oko crne rupe

i pokvarenog bicikla

Njena tuga posađena je duboko

u debelo crijevo poput tumora

i čeka buđenje

Uzemljujući elektricitet 

motikom smo zapisale:

Tijelo odbija rasti da se ne poremeti simetrija,

tako je sa svim prozorima

kad se u njih zaleti

nepažljiva ptica

Hipoteze o povremenoj ptici

Govorim o jeziku koji je zapeo u zemlji

Glad je bila, prije boli

Prsti su ulazili u košnice, 

zubi u gomolje sve do juhe

Potom smo trčali, svatko u čovjeka, svatko u jato, nigdje, 

još jednom sam imao skoro sestru, skoro majku,

ali vrijeme je da razgovaramo o krvi koja nadire,

ondje u napuhanoj savjesti oblaka kiša se predomišlja

hoće li spasiti, hoće li hrskavicu 

koja nije stigla postati kost rastopiti u nitrate

Jednom sam govorio s vučicom

Ukopala je svoju glad ispred moje 

i gledali smo u istoga zeca

Vrijeme je da ti govorim o tom snu

u kojem hrlimo jezikom u more,

ono se mreška kao što se mreškaju sve stvari

koje nikad nećemo doživjeti, ali naša djeca,

ona čvrstoću neće učiti od rane, već od ljubavi

Hipoteze o površini početka

Moji roditelji znali su da provodim toplinu

pa su me izolirali prostorom

Bio sam vriska, bio sam ugriz, bio sam praznik i premještaj,

kilogrami su rasli u meni, i decibeli

Jednom, djeca će niknuti na horizontu šake,

pojest će psovke i barem pola autobusa

koji odvozi i dovozi iznimno bitne ljude

da šute u mene kao ribe

i promatraju od čega je moj bijes,

a ja sam pretežno obilna oborina:

uzvraćam

Ništa o ljubavi nisu znali moji roditelji,

osim da se dogodilo pražnjenje života u njih,

i trebalo je ustati, izvući misao 

kao sijedu dlaku i započeti 

isti slijed događaja

I gledao sam i učio

mimikriju od tankih zidova

i udarao i grizao dok nisam

prihvatio kožu kao površinu

onoga što se ne može dohvatiti

Kada si pokucala

iznutra je gorjelo ognjište prostrane kuće

Dozivao sam tvoju samoću

da iznesemo veliki stol i postavimo ga

kao što gozbu postavljaju

oni koji znaju sve o čekanju

Hipoteze o volumenu početka

Moji roditelji znali su da je ljubav za bolje od njih,

ne za one koji žive sa zemljom

Ljubav se ne pojavljuje

pod štihačama i sjekirama

jer blato zarazi sve što dodiruje

Moji roditelji znali su da ljubav ne obitava

u dvije drvene sobe s kokošima i guskama

u kojima su živjeli bez primisli

o pažnji i nježnosti, puštajući djecu

da dodirnu gluhu samoću zida

Ništa o ljubavi nisu znali moji roditelji

i to ništa ostavili su pred nama, 

da nas gleda kao krtica u bašti

dok je ne zatučemo motikama

Hipoteze o oblicima trajanja

Tijelo je zaključana kutija putovanja

i kada odlazim i kada dolazim,

u meni se pokrenu koraci predaka

i njihova narav potrči niz leđa pa izgovori

da nisi više potrebna ovoj samoći,

da u mene postoji ulaz, ali ne i izlaz iz mene,

da bježiš što dalje jer ću i ja pokušati

pobjeći toliko puta da će naš život postati krug,

da nisi više od prolaznika 

iako ti ruke iznose naoblaku kad uđeš u sobu,

iako si topla poput obiteljske kuće kad želiš razgovarati

i ova tuga koja se strovaljuje u mene

naprosto je prolazna oluja,

a ja sam iskusna ptica koja zna sve

o vrstama manevra kroz vjetar

Otac trči mojim plućima,

njegov topot ponekad me uruši

i tad čekam kao dijete da me zagrliš

plačući i gurajući te od sebe

jer ja sam tisuće koraka koji me žele raznositi

i kome treba takvo vjetrovito mjesto

Ostaješ, kao da smo užareni samo od srpnja, i ne znam

smijem li povjerovati ovom dubokom disanju

dok se nad tvojim kapcima san ukapljuje

natapajući vlagom udaljenost od mog do tvog nosa

pretvarajući nas u suživot,

prvu maglu koju puštam

da s našeg balkona

zarazi cijeli grad

Hipoteze o oblicima pada

Tijelo ostavljam 

da sakrijem kako nestajem 

kad me napusti odjeća

Očeva ruka poletjela bi kao avion, odvajanje od tla

trajalo je nekoliko sekundi i uvijek mi se povraćalo

kada bih se jednom našla u zraku

U kuferu iznad mog tjemena složen je božji plan,

tako je govorio i otac: držat ću jezik za zubima

dok sam pod njegovim krovom, a sad sam

ptica, ne razabirem ni jednu vrstu oblaka

samo boga koji se kondenzira među njima,

kao direktno odgovornog

za bol u ušima, srce koje se ne može propeti,

za tebe kojeg sam odlaskom razlila,

za sitne šake kojima ne mogu

odvaliti ocu komad neba na glavu